Igra kod djece rane i predškolske dobi

Igra tijekom povijesti

U današnje se vrijeme govori o igri kao najvažnijoj djetetovoj aktivnosti. Igra je i prema Konvenciji o pravima djeteta (UN, 1989) jedno od njegovih razvojnih prava. Međutim, i danas se ponegdje može čuti kako se djeca u vrtiću “samo” igraju te da počnu “ozbiljno” učiti tek kad dođu u školu što je velika zabluda. Kroz povijest se također različito pristupalo igri. U staroj Grčkoj igra je bila posebno cijenjena jer su se njome razvijale različite vještine. Platon je isticao važnost igre za socijalizaciju i stvaranje dobrih građana. Naime, uranjanje u različite aktivnosti smatralo se izuzetno korisnim za dijete kako i uspostavljanje dobre ravnoteže između igre i aktivnosti kako ono raste. U srednjem vijeku igračke su počele nalikovati malom alatu koje predstavljaju ono što će djeca raditi kad odrastu, a na igru se je gledalo kao na gubljenje vremena, pa čak i grijeh. Rousseau je pak na igru gledao kao na pravo djeteta te uvidio da se igra i učenje ne mogu odvojiti. Pestalozzi je kod igre isticao važnost neuplitanja odraslih s gotovim odgovorima, već spontanost i samoregulaciju djeteta u toj igri. Krajem 19. stoljeća bihevioristi su na igru gledali kao na nagradu za dobro ponašanje. Početkom 20. stoljeća počele su se događati velike promjene u shvaćanju igre, na nju se gledalo kao na priliku da djeca budu ono što jesu, da oslobode svoj duh, a na odraslim osobama je bilo da stvore adekvatno okruženje ne uključujući se neposredno. I novije pedagoške koncepcije (Montessori, Vygotsky, Reggio) ističu važnost igre kao aktivnosti koja zahtijeva duboki angažman djeteta kroz koji okolina može dobiti bolje uvide u njegov svijet (Blanuša Trošelj, 2024).

Igra i njezine dobrobiti

Igra je složena dječja aktivnost u kojoj se razvijaju različiti aspekti dječjeg razvoja, od onog kognitivnog, motoričkog, socijalnog pa do emocionalnog. Uranjajući u vlastiti svijet, djeca razvijaju kreativnost te im je omogućeno stvaralačko djelovanje. Igra ima i važan socijalni potencijal jer kroz nju djeca usvajaju društvena pravila, odgovornosti te se uče zajedničkom djelovanju s drugim osobama. Također, u igri s drugima oni razvijaju empatiju. S dugotrajnom udubljenosti u igru djeca razvijaju pažnju i koncentraciju. Igra utječe i na jezični razvoj djece te učenje materinjeg, ali i stranih jezika. Kroz igru djeca usvajaju osnovne principe na kojima funkcionira svijet što im omogućuje temelje za razvoj matematičkih i logičkih vještina. Uz sve to, djeci igra predstavlja sigurno mjesto na kojem prerađuju svoja iskustva i mogu otpustiti emocije koje skupljaju, ali i kao kulisa gdje vježbaju različite situacije koje ih očekuju u životu. U igri djeca sudjeluju dobrovoljno te zbog te slobode nema prisutnog rizika od neuspjeha.

Vrste igara

Jedna od najpoznatijih podjela igre je ona na funkcionalnu, konstruktivnu, simboličku te igre s pravilima (Kamenov, 2006). Funkcionalna igra je ona igra čiji je cilj usavršavanje funkcije nekog pokreta ili istraživanje funkcije nekog predmeta. Ona je česta u ranoj dobi kad se dijete igra vlastitim prstima, pokretnim igračkama, rekvizitima poput tobogana i sl. Funkcionalna je igra preduvjet za konstruktivnu čiji je cilj stvaranje nečeg novog, pa tako često u igri iz kocaka ili plastelina nastane kuća ili automobil. Jednom od najsloženijih igara smatra se ona simbolička odnosno igra pretvaranja (“kao da” igra) čija su tema često situacije iz svakodnevnog života ili izmišljeni likovi i događaji. U toj se igri posebno razvija dječja kreativnost, ona ne posjeduje unaprijed zadana pravila, daje djeci slobodu, ali i zahtjeva određenu razinu kognitivnih sposobnosti. Isto to zahtijevaju i igre s pravilima kod kojih je važno, osim kognitivnih sposobnosti, imati dovoljnu razinu pažnje i koncentracije te samoregulaciju kako bi se mogli nositi s izazovima i porazima (Blanuša Trošelj, 2024).

Uloga odrasle osobe u dječjoj igri

Odrasle osobe mogu imati različite uloge pri dječjoj igri – mogu biti nenametljivi i ne uključivati se u igru ili pak inicirati igru i biti uključeni u nju na različite razine. Mogu željeti biti dionicima igre i truditi se razumjeti ju, podupirati ju, voditi ili pak biti samo njezini promatrači. Ipak, najčešće imaju motivacijsku ulogu kod dječje igre, prezentiraju pravila igre, bivaju modelom djetetu te ga ohrabruju. Odrasle se osobe uključuju u igru ovisno o tome kako razumiju značenje igre za razvoj djeteta i društva. (Blanuša Trošelj, 2024).

• Blanuša Trošelj, D. (2024.) Igra i učenje u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju. U Višnjić-Jevtić A. (Ur.), Pedagogija ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (str. 163-191). Alfa.
• Kamenov, E. (2006). Dječja igra: vaspitanje i obrazovanje kroz igru. Zavod za udžbenike.
• UN. (1989). Konvencija o pravima djeteta. https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf